13. – 16. listopada 2010.
Dom „Duga – Zagreb“ prijavio se na naslovni kongres s temom „Interdisciplinarni pristup i zaštita žrtava nasilja u obitelji“ o čemu slijedi sažetak. Naša poster prezentacija prihvaćena je s velikim zanimanjem od strane liječnika, te je zaključeno da je potrebno dodatno osvijestiti liječničku struku o važnosti njihovog stalnog aktivnog doprinosa u otkrivanju slučajeva nasilja tj. u pružanju ne samo medicinske pomoći žrtvama nego i u dojavi o sumnji na činjenje nasilja prema pacijentu/pacijentici unutar njegove/njezine obitelji.
Sažetak koji slijedi uvršten je na Kongresu u područje „javnozdravstvenih intervencija“, podtema: „Rano otkrivanje bolesti i adekvatno liječenje“.
Sažetak:
„INTERDISCIPLINARNI PRISTUP I ZAŠTITA ŽRTAVA NASILJA U OBITELJI“
Izlaganje:„Dom za djecu i odrasle žrtve nasilja u obitelji Duga-Zagreb“, Zagreb, Hrvatska, info@duga-zagreb.hr
O ustanovi: Dom „Duga – Zagreb“ osnovan je s ciljem pružanja sigurnosti i stručne pomoći i to kroz nekoliko djelatnosti: smještaj za žrtve obiteljskog nasilja, vanjsko savjetovalište (pravno, socijalno, psihološko), te psihosocijalni tretman počinitelja obiteljskog nasilja i telefonska linija pomoći.
Uvod: Zaštita žrtava obiteljskog nasilja odgovornost je cjelokupnog društva, posebice ako imamo u vidu posljedice ne tretiranja takvog oblika nasilja, a koje mogu ići u smjeru razvoja socijalne patologije širih razmjera, pa tako i psihopatologije, što pojedinca dovodi u nezavidan položaj odsustva zdravlja.
Tijekom pružnja smještaja žrtvama, imamo priliku uočiti niz posljedica traumatskih iskustava što se odražava na njihovo ukupno zdravstveno stanje. No, prije dolaska na smještaj, žrtve nasilja u obitelji odlaze više mjeseci ili čak više godina liječniku/liječnici obiteljske medicine ili drugim specijalistima po pomoć zbog niza psiho-fizičkih poremećaja koji nastaju kao posljedica izloženosti stresu. Žrtve su uglavnom sklone negirati problem s nasiljem što ne isključuje obvezu liječnika/liječnice u smislu daljnje prijave o sumnji nasilja u obitelji.
Prema našim saznanjima iz kontakata s liječnicima/liječnicama naših korisnika kada dođe do realizacije smještaja u našu ustanovu, poremećaji koje žrtve iskazuju prilikom dolazaka obiteljskom liječniku/liječnici su: nesanica, glavobolja, gastritis, nedostatak apetita, pojačani apetit i debljanje, modrice po tijelu i licu, opsesivno pranje tijela, napuknuća i/ili prelomi malih zglobova i kostiju, stanje opće nesigurnosti u sebe, nepovjerenje prema ljudima, različiti strahovi, tjeskoba i sl. Upravo takvi poremećaji nastavljaju se i kada žrtva dođe na smještaj u našu ustanovu. Posebno uočavamo povećanje apetita i debljanje, glavobolje, stanje opće nesigurnosti u sebe, nepovjerenje prema ljudima, prisutnost različitih strahova, tjeskoba, te na početku ponekad i paranoidne epizode koje vremenom kako se osoba opušta u novom okruženju, praktički prestaju. Ujedno, to jest i dokaz da su poremećaji bili posljedica življenja u krugu nasilja, jer kad je osoba fizički izašla iz takvog nasilnog okruženja, poremećaji se smanjuju pa čak i potpuno prestaju o čemu svjedočimo kroz trogodišnji rad naše ustanove.
U praksi uočavamo kako liječnici/liječnice vrlo malo znaju o tome što se od njih kao struke očekuje u postupanjima u slučajevima nasilja u obitelji te ne doživljavaju da postoji potreba pojačanog nadzora i predanosti pacijentima/pacijenticama koji su i žrtve nasilja u obitelji. Najveći problem je što od liječnika/liječnica često čujemo rečenicu čuđenja nakon što je osoba smještena kod nas: „Dolazila/dolazio je k meni zbog glavobolja i nesanice, bilo je i nekih modrica ali nikad mi nije rekla/rekao da ima problema s nasilnim partnerom/partnericom kod kuće…!“ To su momenti zbog kojih liječnici/liječnice trebaju biti educirani i osviješteni da moraju reagirati kao jedna od ukupno pet razina u sustavu koja kontaktira i tretira žrtve nasilja u obitelji, bez obzira jesmo li sigurni da se radi o žrtvama nasilja u obitelji. Želimo ukazati da se tu ne radi o etičkoj dilemi nego o obvezi prema Protokolu o postupanju u slučajevima nasilja u obitelji prema kojem svi subjekti u postupanju imaju obavezu prijaviti SUMNJU.
Predstavnici spomenutih razina su: policija, socijalna skrb, pravosuđe, školstvo i zdravstvena skrb.
Cilj je progovoriti o pravilnom postupanju liječnika/liječnica sa žrtvom nasilja u obitelji što je u ovom kontekstu zapravo „rano otkrivanje bolesti“. Liječnik/liječnica ne trebaju dokazivati postojanje nasilja u obitelji pacijenta/pacijentice, ne trebaju imati njegovo/njezino priznanje o tome, dovoljno je da posumnjaju i prijave nadležnom centru socijalne skrbi ili policijskoj postaji u svom gradu ili kvartu. „Adekvatno liječenje“ u slučajevima nasilja u obitelji jest pokretanje procesa zaštite žrve/žrtava na način da prijavite sumnju, da odradite njegu i skrb s medicinske strane, te održavate nadzor nad situacijom pozivajući pacijenta/pacijenticu da se redovito javlja na kontrole.
Zaključak je da je za sve navedeno neophodna međusektorska suradnja sa centrom socijalne skrbi, policijom i/ili pravnom osobom koja pruža uslugu smještaja žrtava izvan obitelji kada je do toga došlo.