Međugeneracijski prijenos ponašanja unutar obitelji u kojima je prisutno nasilje, fenomen je koji se često spominje u kontekstu obiteljskog nasilja, a zaokuplja pažnju kako stručnjacima uključenim u rad sa obiteljima u kojima postoji nasilje, tako i ljudima koji nemaju osobno iskustvo sa zlostavljajućim ponašanjima unutar obitelji, ali imaju razvijen senzibilitet za taj problem. Također, edukacija o toj pojavi koristi se kao sastavni dio rada sa ženama-žrtvama obiteljskog nasilja smještenima u Domu „Duga-Zagreb“, s ciljem osvještavanja važnosti pružanja sigurnog i podržavajućeg okruženja koje omogućuje pravilan psiho-emocionalni razvoj njihove djece, ali i s ciljem motivacije i opetovane re-motivacije za postizanje pozitivnih promjena u njihovim, te životima njihove djece. Neke od žena rekle su da su na taj način puno naučile, te mnogo toga i primijenile u odgoju i odnosu prema svojoj djeci, pri tom jasno ocrtavajući važnost poučavanja kao nužnog dijela rada sa odraslim žrtvama obiteljskog nasilja.
Važno je znati da svako ponašanje roditelja, a naročito nasilje među njima, direktno utječe na formiranje uvjerenja, očekivanja i životnih stavova djece, na njihovo doživljavanje svijeta i na njihovo ponašanje. Razlog tome je što su roditelji svojoj djeci ogledalo svijeta, model po kojem djeca donose zaključke o životu i o tome kakve bi stvari trebale biti.
Evo nekih važnijih spoznaja o međugeneracijskom prijenosu obiteljskog nasilja, temeljenih na dosadašnjim spoznajama i iskustvima direktnog rada sa zlostavljanima ženama i djecom.
Doživljavanje nasilja među roditeljima u djetinjstvu, često dovodi do preslikavanja nasilničkog obrasca ponašanja u odrasloj dobi te se događa da osobe koje su bile izložene nasilju među roditeljima, u svojoj odraslosti i same postanu nasilne prema svojim partnerima i/ili djeci. Pri tome valja imati na umu da nema razlike između djece koja su i sama bili žrtvama nasilja od strane roditelja, od onih koji su nasilje „samo“ promatrali. Nasilno ponašanje kao način rješavanja problema te osjećaji bespomoćnosti i ljutnje koji se javljaju i s vremenom počinju dominirati, zajednički su objema tim skupinama. Stoga i misao kojom se neki roditelji tješe, „mi smo se tukli i svađali, ali djecu nismo nikad dirali!“, na žalost djece, ne drži vodu.
Nadalje, važno je znati i da izloženost obiteljskom nasilju, u najvećem broju slučajeva, različito djeluje na dječake i djevojčice, pri čemu se, čini se, dječaci lakše identificiraju s ulogom nasilnika, a djevojčice s ulogom žrtve. Isto se može pokušati objasniti modelom koji im pružaju roditelji, s jedne strane, te tradicionalnim patrijahalnim odgojem, s druge. Dugoročno, to bi značilo da kod dječaka odraslih u obiteljima u kojima je prisutno nasilje postoji veća vjerojatnost da će, u svojoj odraslosti, i sami preuzeti ulogu nasilnika dok kod djevojčica postoji veća vjerojatnost da bi i same mogle, jednog dana, postati žrtve nasilja u svojem braku ili vezi, pri čemu je takva uloga unutar partnerskog odnosa također rizična jer može biti povezana s njezinim agresivnim ponašanjem prema djeci.
Ipak, i unatoč životima u obiteljima u kojima su dominirali nasilni obrasci ponašanja, puno djece, u svojoj odraslosti, ipak ne ponovi greške roditelja. Naime, istraživanja su pokazala da, iako kod djece iz nasilnih obitelji postoji veća vjerojatnost da i sami postanu nasilni u odraslosti, ipak većina zlostavljane djece to ne postane. Gruba procjena je da, zapravo, otprilike trećina osoba zlostavljanih u djetinjstvu postaju i sami nasilni prema svojoj djeci, što ni na koji način nije zanemariva brojka, ali je i činjenica koja govori u prilog tome da postoje i neki zaštitni faktori koji mogu pridonijeti prekidu lanca zlostavljanja. To su, ponajprije, barem jedan funkcionalan roditelj ili osoba od povjerenja iz kruga uže ili šire obitelji s kojom dijete ima ostvaren topao emocionalan odnos. Također, socijalna podrška iz okoline od strane prijatelja, rodbine, odgajatelja, učitelja i ostalih relevantnih osoba, stabilan brak i sređeni odnosi u odraslosti, materijalna sigurnost i korištenje psihoterapije ili visoka sposobnost uvida u situaciju i vlastite kapacitete koja omogućuje svjesno donošenje odluke o prekidu začaranog kruga nasilja te odbacivanje vrijednosti koje su u nas usadili naši roditelji, još su neki od faktora koji mogu znatno pridonijeti prekidu nasilnog ponašanja.
Osim na pojedincima iz rizičnih obitelji, dakako, odgovornost je i na cijelom društvu da svojim reakcijama i postupcima pošalje jasnu i nedvosmislenu poruku da je nasilničko ponašanje u obitelji neprihvatljivo i zakonom kažnjivo. I na kraju, odgovornost je i na svakom pojedincu da reagira ukoliko ima saznanja ili opravdane sumnje da netko iz njegove okoline pati zbog obiteljskog nasilja.